Budućnost je preda mnom. Šta od nje da očekujem?

Budućnost je preda mnom. Šta od nje da očekujem?

U životu je sve prolazno, pa i ovi bezbrižni dani nas tinejdžera. I svako biće, bilo da je mlado ili staro provede svoj život u iščekivanju nečega što će sutra doći. Šta nas to čeka u budućnosti? Moj cilj je da postignem što bolji uspjeh, kako bih mogla završiti dobru školu. Prvo, završiti osmi razred, zatim deveti, i što bolje uraditi eksternu maturu, koje se pomalo plašim. Zatim, upisati se u srednju školu, i ako bude sreće, i na fakultet. A, ako bude sreće odrast ću, završiti škole, stvoriti svoju porodicu i svakog dana ću raditi da bih bila sretna. A, naposlijetku šta će mi ostati? Ostat će mi samo lijepe uspomene i sjećanja na dane kada sam bila bezbrižna i mlada. To su dani u kojima sam sretna, neodgovorna, bez velikih obaveza i problema koji muče odrasle. To je razlog zbog kojeg ne želim da odrastem. Voljela bih još malo biti nezrela i neodgovorna, da uživam u svojoj mladosti.. Ljudi koji su prošli kroz sve ovo, završili škole, osnovali svoje porodice i uspjeli nešto u životu, kažu da je mladost početak jedne velike knjige koja se zove život. Život je vrijeme u kome se nauči mnogo, a mi mladi nismo svjeni toga dok ne uđemo u taj njihov period. Jedino što znamo o mladosti je da je ona ono što imaju samo mladi, a da je cijene samo stariji. Vrijeme brzo prolazi i znam da je preda mnom život u kojem ću se susretati sa svime i svačime: sa ljubavlju, sa srećom, sa tugom...
Svjesna sam toga, da ću kada odrastem morati da se oslonim na samu sebe i da ću sve životne probleme morati da rješavam sama. Sama, bez pomoći roditelja i bilo koga drugog, jer to se u suštini i zove odgovornost odrasle osobe, i iskreno pomalo me plaši. Teško je prihvatiti činjenicu da ćeš u budućnosti biti bez ljudi koji su, do tada, rješavali sve tvoje probleme, svojih roditeljima. Teško je prihvatiti to da se moraš osloniti samo na sebe. Znam da život odraslih nije kao život nas mladih i da su godine u kojima sam trenutno najljepše godine mog života. Najljepše su zato što niko od mene ne traži da budem ono što nisam i što me roditelji još uvijek gledaju kao malu, nezrelu, neodgovornu djevojčicu o kojoj se moraju brinuti i često opraštati glupe greške koje napravim. Zbog toga, zar nije lijepo biti nezreo, neodgovoran i ne razmišljati mnogo o ozbiljnim stvarima? Mnogo je ljepše uživati u svakom danu i ne zamarati se problemima odraslih ljudi. Ja mislim da nema ništa bolje od toga i zato bih voljela da vrijeme što sporije prolazi. Voljela bih da što duže ostanem ovakva kakva jesam, mlada, nezrela, bezbrižna i neodgovorna. Ali, sve bude i prođe. Kada ja budem na mjestu odraslih, moj život će biti potpuno drugačiji od sadašnjeg. Biti odrastao čovjek u današnjici nije nimalo lako, a vjerujem da će biti još teže u budućnosti. Vrijeme brzo prolazi i svejsna sam toga da će na kraju biti kako mora, da ću ući u svijet odraslih i iza sebe ostaviti ove bezbrižne dane. Jedino što mogu je da uživam u ovim bezbrižnim danima. Ne želim da odrastem, jer svijet odraslih nije lijep i zanimljiv kao svijet mladog čovjeka.