My favourite detective movie is "From Russia with love". It is just one of the movies from movie series about James Bond. James Bond is a fictional spy from Britain. Also, he is known as Agent 007.
James Bond as a character was developed by Ian Fleming in 1953. "From Russia with love" is a second movie from movie series about James Bond. The main role was given to Sean Connery. The story begins in Turkey, where Bond was sent for his job. His job was to stop SPECTRA's revenge for Doc. Julius Nea's murder. Doctor Julius No is the first bad guy in James Bond's series. He has escaped from China and stolen 10 million dollars from chinese mafia. Also, he is a member of terrorist group SPECTRA, against which Bond is fighting.
Most of the critics state that this is the best movie from movie series about James Bond. This is a fantastic movie about James Bond and it surely holds a high rated spot in the movie world.
ponedjeljak, 4. svibnja 2015.
petak, 10. travnja 2015.
Kritički prikaz knjige
Roman "Soba košmara: Zovem se zlo" od autora R. L. Stine-a nas izvodi iz bezbjednog, ugodnog svijeta kakvog poznajemo u svijet straha i prestavljenih krikova. Pisac nas upoznaje sa Maggie O'Connor, koja je stidljiva, dobra djevojka, nesvjesna zla koje ju je zaposjelo i koje ju kasnije sve više udaljava od prijatelja i dobronamjernih ljudi. Poželimo Maggie sretan rođendan, jer njena rođendanska proslava u gatarinom šatoru neće dugo trajati. Maggie je nesvjesna da je ušla u sobu košmara, vješto prikrivenu u gatarinom šatoru. Jezive stvari koje su joj išle u susret poslije tog zlokobnog rođendana, susreta sa proročicom i saznanja da je u nju ušla neka zla sila, Maggie izluđuju i ona postaje introvertna i depresivna. Pisac nam dokazuje da zlo postoji i da ima lice, te da je najstrašnije biti sam sa sobom i svojim mislima. Stine opisuje glavnog lika ove priče - Maggie, kao mladu, nevinu djevojku, nesvjesnu zla čija biva žrtva.
"Najstrašnije mjesto je vaš um!" - Ono što priču čini još strašnijom i jezivijom je način na koji nam pisac opisuje Maggie-na osjećanja i sva događanja, koja nas vode u jedan potpuno novi svijet, koji nije bezbjedan, i nama je nepoznat i misteriozan. Pisac posjeduje sposobnost da nam dočara priču, tako da nas uvede u njenu srž i da ju jednostavno doživimo. Budi u nama jezu, a i u isto vrijeme želju da saznamo šta se dalje desilo. Privlači našu pažnju, i čitajući ju, nestrpljivo čekamo da vidimo šta će se desiti, i vodi nas u nepoznato.
Ova knjiga nas uči da je strah zapravo produkt naše mašte i da je to placebo efekat. I da su stvari koje nas plaše zapravo naš proizvod i da se one nalaze negdje u našoj glavi. Jer, čudovišta ne spavaju ispod našeg kreveta, ona spavaju u našoj glavi.
"Najstrašnije mjesto je vaš um!" - Ono što priču čini još strašnijom i jezivijom je način na koji nam pisac opisuje Maggie-na osjećanja i sva događanja, koja nas vode u jedan potpuno novi svijet, koji nije bezbjedan, i nama je nepoznat i misteriozan. Pisac posjeduje sposobnost da nam dočara priču, tako da nas uvede u njenu srž i da ju jednostavno doživimo. Budi u nama jezu, a i u isto vrijeme želju da saznamo šta se dalje desilo. Privlači našu pažnju, i čitajući ju, nestrpljivo čekamo da vidimo šta će se desiti, i vodi nas u nepoznato.
Ova knjiga nas uči da je strah zapravo produkt naše mašte i da je to placebo efekat. I da su stvari koje nas plaše zapravo naš proizvod i da se one nalaze negdje u našoj glavi. Jer, čudovišta ne spavaju ispod našeg kreveta, ona spavaju u našoj glavi.
srijeda, 28. svibnja 2014.
Film Review, sastav za engleski j.
I love to watch comedy movies, but my favourite one is Ted. Ted (2012) is an American fantasy and comedy. It was directed by Seth McFarlene. The main actors are Mark Wahlberg, Mila Kunis and MacFarlene. An eight-years old boy from Boston gets a teddy bearfrom his parents as a Christmas gift, and names him as Ted. That same evening, John makes a wish that Ted becomes alive, so he can have a friend to play with. The next morning, when John woke up, he has seen Ted as he becomes a living being. He was able to walk and talk, and also he had a human brain. In the beginning, John's parents were terrified, but John was extremly happy. Some time after Ted becomes famous throughout the whole world, but that did not last for a long time. The plot of the movie carries us to the time when John was twenty seven- years old man, living with Ted and still being best friends. John is in love with Lori Collins (Mila Kunis) for four years, but she does not agree with his friendship with Ted, because both of them are behaving as small children. Further in the movie, an interesting scene is when one person tries to cidnap Ted and the action starts with the investigation and search for Ted. During that events, Ted was hurt and torn, making all other people very sad. Anyway, in the end he survives and they continued to live and spend time together, making numerous tricks and jokes. The movie Ted is extremly funny and interesting. It lasts for almost two hours, but such scenes take your attention completely and make you think that it actually is much shorter. This movie is one of my favourite movies so far, because it always makes me smile and forget all the worries I have. I recommend it for all who love comedies since there are many funny scenes there. Don't miss it!
petak, 23. svibnja 2014.
Budućnost je preda mnom. Šta od nje da očekujem?
Budućnost
je preda mnom. Šta od nje da očekujem?
U životu je sve
prolazno, pa i ovi bezbrižni dani nas tinejdžera. I svako biće, bilo da je
mlado ili staro provede svoj život u iščekivanju nečega što će sutra doći. Šta
nas to čeka u budućnosti? Moj cilj je da postignem što bolji uspjeh, kako
bih mogla završiti dobru školu. Prvo, završiti osmi razred, zatim deveti, i
što bolje uraditi eksternu maturu, koje se pomalo plašim. Zatim, upisati
se u srednju školu, i ako bude sreće, i na fakultet. A, ako bude sreće odrast
ću, završiti škole, stvoriti svoju porodicu i svakog dana ću raditi da bih
bila sretna. A, naposlijetku šta će mi ostati? Ostat će mi samo lijepe uspomene
i sjećanja na dane kada sam bila bezbrižna i mlada. To su dani u kojima sam
sretna, neodgovorna, bez velikih obaveza i problema koji muče odrasle. To je
razlog zbog kojeg ne želim da odrastem. Voljela bih još malo biti nezrela i
neodgovorna, da uživam u svojoj mladosti.. Ljudi koji su prošli kroz sve ovo,
završili škole, osnovali svoje porodice i uspjeli nešto u životu, kažu da je
mladost početak jedne velike knjige koja se zove život. Život je vrijeme u kome
se nauči mnogo, a mi mladi nismo svjeni toga dok ne uđemo u taj njihov period.
Jedino što znamo o mladosti je da je ona ono što imaju samo mladi, a da je
cijene samo stariji. Vrijeme brzo prolazi i znam da je preda mnom život u kojem
ću se susretati sa svime i svačime: sa ljubavlju, sa srećom, sa tugom...
Svjesna sam toga, da ću kada odrastem morati da se oslonim na samu sebe i da ću sve životne probleme morati da rješavam sama. Sama, bez pomoći roditelja i bilo koga drugog, jer to se u suštini i zove odgovornost odrasle osobe, i iskreno pomalo me plaši. Teško je prihvatiti činjenicu da ćeš u budućnosti biti bez ljudi koji su, do tada, rješavali sve tvoje probleme, svojih roditeljima. Teško je prihvatiti to da se moraš osloniti samo na sebe. Znam da život odraslih nije kao život nas mladih i da su godine u kojima sam trenutno najljepše godine mog života. Najljepše su zato što niko od mene ne traži da budem ono što nisam i što me roditelji još uvijek gledaju kao malu, nezrelu, neodgovornu djevojčicu o kojoj se moraju brinuti i često opraštati glupe greške koje napravim. Zbog toga, zar nije lijepo biti nezreo, neodgovoran i ne razmišljati mnogo o ozbiljnim stvarima? Mnogo je ljepše uživati u svakom danu i ne zamarati se problemima odraslih ljudi. Ja mislim da nema ništa bolje od toga i zato bih voljela da vrijeme što sporije prolazi. Voljela bih da što duže ostanem ovakva kakva jesam, mlada, nezrela, bezbrižna i neodgovorna. Ali, sve bude i prođe. Kada ja budem na mjestu odraslih, moj život će biti potpuno drugačiji od sadašnjeg. Biti odrastao čovjek u današnjici nije nimalo lako, a vjerujem da će biti još teže u budućnosti. Vrijeme brzo prolazi i svejsna sam toga da će na kraju biti kako mora, da ću ući u svijet odraslih i iza sebe ostaviti ove bezbrižne dane. Jedino što mogu je da uživam u ovim bezbrižnim danima. Ne želim da odrastem, jer svijet odraslih nije lijep i zanimljiv kao svijet mladog čovjeka.
Svjesna sam toga, da ću kada odrastem morati da se oslonim na samu sebe i da ću sve životne probleme morati da rješavam sama. Sama, bez pomoći roditelja i bilo koga drugog, jer to se u suštini i zove odgovornost odrasle osobe, i iskreno pomalo me plaši. Teško je prihvatiti činjenicu da ćeš u budućnosti biti bez ljudi koji su, do tada, rješavali sve tvoje probleme, svojih roditeljima. Teško je prihvatiti to da se moraš osloniti samo na sebe. Znam da život odraslih nije kao život nas mladih i da su godine u kojima sam trenutno najljepše godine mog života. Najljepše su zato što niko od mene ne traži da budem ono što nisam i što me roditelji još uvijek gledaju kao malu, nezrelu, neodgovornu djevojčicu o kojoj se moraju brinuti i često opraštati glupe greške koje napravim. Zbog toga, zar nije lijepo biti nezreo, neodgovoran i ne razmišljati mnogo o ozbiljnim stvarima? Mnogo je ljepše uživati u svakom danu i ne zamarati se problemima odraslih ljudi. Ja mislim da nema ništa bolje od toga i zato bih voljela da vrijeme što sporije prolazi. Voljela bih da što duže ostanem ovakva kakva jesam, mlada, nezrela, bezbrižna i neodgovorna. Ali, sve bude i prođe. Kada ja budem na mjestu odraslih, moj život će biti potpuno drugačiji od sadašnjeg. Biti odrastao čovjek u današnjici nije nimalo lako, a vjerujem da će biti još teže u budućnosti. Vrijeme brzo prolazi i svejsna sam toga da će na kraju biti kako mora, da ću ući u svijet odraslih i iza sebe ostaviti ove bezbrižne dane. Jedino što mogu je da uživam u ovim bezbrižnim danima. Ne želim da odrastem, jer svijet odraslih nije lijep i zanimljiv kao svijet mladog čovjeka.
srijeda, 14. svibnja 2014.
Scenarij
Tamo je mračno. Crni mrak. Baš ništa se ne vidi, a nekoliko mojih prijatelja se dogovorilo da poslije škole prošetaju šumom. Zvali su i mene. Pa, kad idu svi, zašto ne bih i ja? Čuo se Sandijev glas: "Jučer sam kupio plavu posteljinu kod Kineza, i jutros sam se probudio kao avatar." Skinuli smo torbe i ostavili ih pored potoka. Trčeći smo se približavali šumi. Ispred nas se pojavila velika šuma. Samo crni mrak, ništa se nije vidjelo. Čuli smo Emu da govori:
"Nećemo ići tamo. Tamo su narkomani."
Svi su se počeli smijati. Zatim se Ajla javila:
"Idemo još malo, i vraćamo se."
Išli smo svi zajedno, a bio je mrak, pa niko ništa nije vidio.
"Izgleda da smo otišli predaleko. Mislim da smo se izgubili." - rekla je Ajla, već pomalo zabrinuta. Odjednom smo čuli zavijanje. Svi su se preplašili. Svi su gledali oko sebe. Bio je mrkli mrak, samo negdje u toj tami nas je gledalo nekoliko žutih očiju. Te žute oči su bile jedino što smo vidjeli, a stravično zavijanje jedino što smo čuli. U tom trenutku smo shvatili da nas je opkolio čopor gladnih vukova, koji samo čekao trenutak kad će nas napasti i žive pojesti.
"Šta ćemo sad?" - rekla je Ema.
"Moramo im nekako odvući pažnju, a zatim trčati koliko nas noge nose." - rekao je Sandi.
"Ali, kako?" - zabrinuto je upitala Ajla.
"Možemo uzeti neku hranu iz torbe..." - predložio je Sandi.
"Eh, ništa od toga. Torbe smo ostavili kraj potoka." - rekla je Ajla.
"Jao. Ima li neko slučajno nešto hrane u džepu?" - zabrinuto je upitao.
"Imam ja!" - uzbuđeno je rekla Ajla.
"Dobro, baci taj komad hrane što dalje možeš, a onda ćemo trčati što brže možemo." - predložio je Sandi, i tako je i bilo. Trčali smo najbrže što smo mogli, ali je bio mrak i nismo vidjeli kuda idemo, pa smo se svi držali za ruke da se ne bi izgubili i razdvojili. U tom mraku smo, ne gledajući kuda idemo upali u neki potok i na taj način smo pobjegli vukovima. Vukovi su stigli do potoka, ali nas nisu vidjeli. Malo su se zadržali kraj potoka, i vratili se.
"Uh, dobro je. Pobjegli smo im." - rekla je Ajla.
"Da, ali sada imamo novi problem. Gladni smo, mokri, a i još nismo našli izlaz iz šume." - rekao je Sandi, već gubeći nadu za izlaz. Okrenuo se, i otišao.
"A, gdje si to ti pošao?" - ljutito je upitala Ema.
"Idem da prošetam!" - i krenuo je. Mi, ostali smo sjedili kraj potoka i paničarili.
"Više nema nade. Umrijet ćemo, ili od bolesti, ili od gladi. Nikada nećemo naći izlaz iz ove šume." - svi su gubili nadu. A, onda se odjednom čuo jak udar. Kao da je nešto udarilo od nešto.
"Aaaaa!" - to je bio Sandijev glas. Svi smo potrčali tamo odakle smo čuli udar.
"Jesi li dobro, Sandi?!" - svi smo upitali.
"Našao sam! Našao sam!" - rekao je uzbuđeno.
"Šta si našao?" - upitali smo ga.
"Našao sam izlaz iz šume! Pogledajte!" - pogledali smo i ispred nas je stojala velika ograda. Sa druge strane ograde je bila rasvjeta, tako da smo sve vidjeli. Ali opet se našao problem.
"Kako ćemo na drugu stranu ograde?" - upitali smo.
"Pošto je ograda prevelika da bi smo je preskočili, iskopat ćemo rupu ispod ograde i provući se ispod nje, i tako ćemo doći do druge strane ograde. I tako je i bilo. Našli smo izlaz iz šume, i nikada se tamo nismo vraćali.
"Nećemo ići tamo. Tamo su narkomani."
Svi su se počeli smijati. Zatim se Ajla javila:
"Idemo još malo, i vraćamo se."
Išli smo svi zajedno, a bio je mrak, pa niko ništa nije vidio.
"Izgleda da smo otišli predaleko. Mislim da smo se izgubili." - rekla je Ajla, već pomalo zabrinuta. Odjednom smo čuli zavijanje. Svi su se preplašili. Svi su gledali oko sebe. Bio je mrkli mrak, samo negdje u toj tami nas je gledalo nekoliko žutih očiju. Te žute oči su bile jedino što smo vidjeli, a stravično zavijanje jedino što smo čuli. U tom trenutku smo shvatili da nas je opkolio čopor gladnih vukova, koji samo čekao trenutak kad će nas napasti i žive pojesti.
"Šta ćemo sad?" - rekla je Ema.
"Moramo im nekako odvući pažnju, a zatim trčati koliko nas noge nose." - rekao je Sandi.
"Ali, kako?" - zabrinuto je upitala Ajla.
"Možemo uzeti neku hranu iz torbe..." - predložio je Sandi.
"Eh, ništa od toga. Torbe smo ostavili kraj potoka." - rekla je Ajla.
"Jao. Ima li neko slučajno nešto hrane u džepu?" - zabrinuto je upitao.
"Imam ja!" - uzbuđeno je rekla Ajla.
"Dobro, baci taj komad hrane što dalje možeš, a onda ćemo trčati što brže možemo." - predložio je Sandi, i tako je i bilo. Trčali smo najbrže što smo mogli, ali je bio mrak i nismo vidjeli kuda idemo, pa smo se svi držali za ruke da se ne bi izgubili i razdvojili. U tom mraku smo, ne gledajući kuda idemo upali u neki potok i na taj način smo pobjegli vukovima. Vukovi su stigli do potoka, ali nas nisu vidjeli. Malo su se zadržali kraj potoka, i vratili se.
"Uh, dobro je. Pobjegli smo im." - rekla je Ajla.
"Da, ali sada imamo novi problem. Gladni smo, mokri, a i još nismo našli izlaz iz šume." - rekao je Sandi, već gubeći nadu za izlaz. Okrenuo se, i otišao.
"A, gdje si to ti pošao?" - ljutito je upitala Ema.
"Idem da prošetam!" - i krenuo je. Mi, ostali smo sjedili kraj potoka i paničarili.
"Više nema nade. Umrijet ćemo, ili od bolesti, ili od gladi. Nikada nećemo naći izlaz iz ove šume." - svi su gubili nadu. A, onda se odjednom čuo jak udar. Kao da je nešto udarilo od nešto.
"Aaaaa!" - to je bio Sandijev glas. Svi smo potrčali tamo odakle smo čuli udar.
"Jesi li dobro, Sandi?!" - svi smo upitali.
"Našao sam! Našao sam!" - rekao je uzbuđeno.
"Šta si našao?" - upitali smo ga.
"Našao sam izlaz iz šume! Pogledajte!" - pogledali smo i ispred nas je stojala velika ograda. Sa druge strane ograde je bila rasvjeta, tako da smo sve vidjeli. Ali opet se našao problem.
"Kako ćemo na drugu stranu ograde?" - upitali smo.
"Pošto je ograda prevelika da bi smo je preskočili, iskopat ćemo rupu ispod ograde i provući se ispod nje, i tako ćemo doći do druge strane ograde. I tako je i bilo. Našli smo izlaz iz šume, i nikada se tamo nismo vraćali.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)